Challenges
Datasets
Workspaces
Papers
Discussions
Leaderboard
Log inSign up
Challenges
Datasets
Workspaces
Papers
Discussions
Leaderboard
Blog
Job Board
Q3AS

© 2026 Aqora Quantum S.A.S.

TermsPrivacyLegal Notice

Nobel prize in physics 2025

Rok Žitko

Published Jan 1, 2026• 0 citations
OpenAlex

Abstract

Nobelova nagrada za fiziko je bila leta 2025 podeljena J. Clarku, M. Devoretu in J. Martinisu za prvi zares prepričljiv eksperimentalni dokaz, da se makroskopske spremenljivke lahko obnašajo kvantno. Ključni del eksperimentalne postavitve je bila superprevodna naprava z Josephsonovim spojem. S tem eksperimentom so postavili temelje superprevodne kvantne elektronike za temeljne raziskave in aplikacije, med drugim za ustvarjanje makroskopskih koherentnih stanj (Schrödingerjeva mačka) in za kvantne računalnike.

Related papers

Nobelova nagrada za fiziko 2022 za poskuse s kvantno prepletenimi delci

Rok Žitko

Alternator•Oct 27, 2022•2 citations

THE BUSINESS POTENTIAL OF QUANTUM TECHNOLOGIES

Simon Makuc

Kvantne tehnologije temeljijo na zakonih fizike, ki jih raziskuje znanstvena veda pod imenom kvantna mehanika. Za svoje delovanje izkoriščajo kvantne učinke za zbiranje, obdelavo in prenos informacij. Ne gre za nekaj novega, saj so se začele uporabljati že z jedrsko energijo in postavile temelje za polprevodnike, ki omogočajo delovanja današnjih pametnih telefonov. Na podlagi razumevanja delovanja posameznih delcev se v zadnjem obdobju na področju kvantnih tehnologij dogajajo prelomne novosti. Kvantne tehnologije so širši pojem, ki zajemajo ožja področja, kot so kvantna senzorika, kvantno računalništvo in kvantna komunikacija. V praksi se posamezne kvantne tehnologije pogosto zelo prepletajo. Ob omembi besede »kvantno« danes najprej pomislimo na kvantno računalništvo. Čeprav kvantno računalništvo res pritegne največ pozornosti in naložb, se pomembne raziskave izvajajo tudi na področju kvantne senzorike in kvantne komunikacije. Kvantna senzorika omogoča izredno natančne meritve z veliko občutljivostjo. Kvantna komunikacija omogoča varen prenos informacij. Kvantno računalništvo pa bo reševalo probleme, ki so prezahtevni za danes najboljše klasične računalnike in superračunalnike. Že na samem začetku ugotovimo, da gre pri kvantnih tehnologijah za popolnoma nov pogled. Kvantno računalništvo pa ni le hitrejša različica klasičnega računalništva, temveč gre za popolnoma drugačno napravo, ki zahteva drugačen pristop in ponudi drugačen način reševanja najbolj kompleksnih problemov. Kot da bi rekli, da je žarnica le zmogljivejša oblika sveče. Predstavili smo različne potenciale kvantnih tehnologij v različnih gospodarskih sektorjih s praktičnimi primeri ter orisali predvideno smer raziskav in razvoja kvantnih tehnologij. Dotaknili smo se zasebnih in javnih investicij ter geopolitičnega pomena kvantnih tehnologij.

•Oct 13, 2026•0 citations

Makroskopsko kvantnomehaničko tuneliranje (dodjela Nobelove nagrade za fiziku 2025. g.)

Ivica Picek B

U godini 2025., koju su Ujedinjeni narodi proglasili Medunarodnom godinom kvantne znanosti i tehnologije, dobitnici Nobelove nagrade iz fizike su John Clarke, Michel H. Devoret i John M. Martinis "za otkriće makroskopskog kvantnomehaničkog tuneliranja i kvantizacije energije u električnom strujnom krugu".Ti kvantni fenomeni, otkriveni prije četrdeset godina na sveučilištu u Berkeleyu, ponudili su supravodljive strujne krugove kao jednu od mogućih platformi za razvoj kvantnih računala.

•Jan 1, 2026•0 citations

Razlozi za kvantnu teoriju

Ivan Bedalov

Cilj je rada u najosnovnijim crtama ponuditi objasnjenje glavnih otkrica koja su dovela do nastanka kvantne teorije kakvom su je iznijeli Niels Bohr i Werner Heisenberg. Vec je nakon prvih eksperimenata sa svjetloscu bila naceta tema o dvojnom, valno-cesticnom svojstvu zracenja, bitna za razvoj kvantne fizike. Rad se u nastavku bavi razvojem fizike pod utjecajem važnih fizicara poput J. J. Thomsona, Ernesta Rutheforda, Maxa Plancka i Alberta Einsteina kao bi ponudio uvid u paradoksalnost i ocevidnu nepomirljivost suvremenih otkrica na podrucju tadasnje fizike. Kao glavne protagoniste u rjesavanju nastalih problema pamtimo Erwina Schrodingera, Louisa de Broglia te Nielsa Bohra i Wernera Heisenberga. Od spomenutih posljednja su dvojica posebno dragocjena za filozofski interes zbog vlastitih teorijskih osvrta na rezultate eksperimenata tadasnje fizike radi cega je velik dio rada posvecen njihovom tumacenju istih. Ono se konsenzusno naziva Kopenhagenskim tumacenjem kvantne fizike, a zadnji dio rada nastoji dati prikaz njegovih osnovnih principa.

Čemu : časopis studenata filozofije•Dec 16, 2013•0 citations

Kvantna neseparabilnost, misterij na granici znanstvene spoznaje

Pešić, Roko

Godine 2025.navršava se 90 godina od objave rada Can quantum mechanical description of physical reality be considered complete? 2 (Može li se kvantnomehanički opis fizičke stvarnosti smatrati potpunim?),poznatijeg po nazivu EPR (Einstein-Podolsky-Rosen) paradoks, u američkom znanstvenom časopisu Physical Review Letters koji je napisao Einstein u suradnji s dvojicom mladih kolega fizičara, Borisom Podolskim i Nathanom Rosenom.Einstein, koji je od utemeljenja kvantne teorije imao problema s prihvaćanjem njenog matematičkog, preciznije rečeno, probabilističkog formalizma, smislio je suptilni misaoni pokus (u čemu je bio nenadmašivi majstor) kojim je htio pokazati da je kvantna teorija nepotpuna i da bi ju trebalo usavršiti.Naime, još u 17. stoljeću francuski filozof Rene Descartes i nizozemski astronom Christiaan Huygens postavili su hipotezu etera -fine, nevidljive bezmasene tvari elastičnih svojstava, kako bi objasnili širenje svjetlosti odnosno riješili konceptualni problem djelovanja na daljinu (lat.actio in distantiam) gravitacijske privlačne sile izmedu tijela koju je uveo Newton.Razvoju, tada novog fizikalnog koncepta polja u 18. stoljeću, veliki doprinos dao je naš Ruder Bošković svojom teorijom jednostavnih, nedjeljivih, neprotežnih (točkastih) čestica tvari koje su izvori sila čije se djelovanje prostorom proteže na daljinu, a još kasnije, u 19.stoljeću, naročito engleski fizičar Michael Faraday svojim eksperimentalnim proučavanjem električnih i magnetskih pojava, te škotski teorijski fizičar James Clerk Maxwell koji je svojim jednadžbama postavio klasičnu teoriju elektromagnetizma.Pokazalo se da je i za opis električnih i magnetskih pojava, (uključujući svjetlost), potrebno uvesti pojam medudjelovanja koje bi se prostorom prenosilo putem nekog medija, lokalno, od točke do točke.Tako je hipotetički eter ponovno postao aktualan, sve do 1887.kada su američki fizičari Michelson i Morley izveli čuveni pokus 3 kojim su definitivno dokazali da eter ne postoji, odnosno da se elektromagnetski valovi šire vakuumom uvijek istom brzinom svjetlosti, neovisno o sustavu opažača i brzini objekta koji emitira svjetlost, što je kasnije Einstein formulirao kao drugi postulat svoje specijalne teorije relativnosti (STR). Ilustracija Einsteinovog misaonog pokusaZamislimo da u nekom nuklearnom dogadaju -npr.nuklearnom raspadu nestabilne atomske jezgre -nastanu dvije identične elementarne čestice (npr.dva fotona ili protona ili elektrona. . . )

•Jan 1, 2025•0 citations

The 2025 Nobel Prize in Physics

J. C. Fabris

Breves comentários dos físicos brasileiros Ulysses Câmara da Silva (Universidade Federal do Espírito Santo), Nelson Pinto Neto (Centro Brasileiro de Pesquisas Físicas) e Olival Freire (Universidade Federal da Bahia) acerca do Prêmio Nobel de Física de 2025, que ressalta trabalhos que demonstram propriedades quânticas em sistemas não microscópicos.

Cadernos de Astronomia•Oct 29, 2025•0 citations
Nobelova nagrada za fiziko je bila leta 2025 podeljena J. Clarku, M. Devoretu in J. Martinisu za prvi zares prepričljiv eksperimentalni dokaz, da se makroskopske spremenljivke lahko obnašajo kvantno. Ključni del eksperimentalne postavitve je bila superprevodna naprava z Josephsonovim spojem. S tem eksperimentom so postavili temelje superprevodne kvantne elektronike za temeljne raziskave in aplikacije, med drugim za ustvarjanje makroskopskih koherentnih stanj (Schrödingerjeva mačka) in za kvantne računalnike.
Kvantne tehnologije temeljijo na zakonih fizike, ki jih raziskuje znanstvena veda pod imenom kvantna mehanika. Za svoje delovanje izkoriščajo kvantne učinke za zbiranje, obdelavo in prenos informacij. Ne gre za nekaj novega, saj so se začele uporabljati že z jedrsko energijo in postavile temelje za polprevodnike, ki omogočajo delovanja današnjih pametnih telefonov. Na podlagi razumevanja delovanja posameznih delcev se v zadnjem obdobju na področju kvantnih tehnologij dogajajo prelomne novosti. Kvantne tehnologije so širši pojem, ki zajemajo ožja področja, kot so kvantna senzorika, kvantno računalništvo in kvantna komunikacija. V praksi se posamezne kvantne tehnologije pogosto zelo prepletajo. Ob omembi besede »kvantno« danes najprej pomislimo na kvantno računalništvo. Čeprav kvantno računalništvo res pritegne največ pozornosti in naložb, se pomembne raziskave izvajajo tudi na področju kvantne senzorike in kvantne komunikacije. Kvantna senzorika omogoča izredno natančne meritve z veliko občutljivostjo. Kvantna komunikacija omogoča varen prenos informacij. Kvantno računalništvo pa bo reševalo probleme, ki so prezahtevni za danes najboljše klasične računalnike in superračunalnike. Že na samem začetku ugotovimo, da gre pri kvantnih tehnologijah za popolnoma nov pogled. Kvantno računalništvo pa ni le hitrejša različica klasičnega računalništva, temveč gre za popolnoma drugačno napravo, ki zahteva drugačen pristop in ponudi drugačen način reševanja najbolj kompleksnih problemov. Kot da bi rekli, da je žarnica le zmogljivejša oblika sveče. Predstavili smo različne potenciale kvantnih tehnologij v različnih gospodarskih sektorjih s praktičnimi primeri ter orisali predvideno smer raziskav in razvoja kvantnih tehnologij. Dotaknili smo se zasebnih in javnih investicij ter geopolitičnega pomena kvantnih tehnologij.
U godini 2025., koju su Ujedinjeni narodi proglasili Medunarodnom godinom kvantne znanosti i tehnologije, dobitnici Nobelove nagrade iz fizike su John Clarke, Michel H. Devoret i John M. Martinis "za otkriće makroskopskog kvantnomehaničkog tuneliranja i kvantizacije energije u električnom strujnom krugu".Ti kvantni fenomeni, otkriveni prije četrdeset godina na sveučilištu u Berkeleyu, ponudili su supravodljive strujne krugove kao jednu od mogućih platformi za razvoj kvantnih računala.
Cilj je rada u najosnovnijim crtama ponuditi objasnjenje glavnih otkrica koja su dovela do nastanka kvantne teorije kakvom su je iznijeli Niels Bohr i Werner Heisenberg. Vec je nakon prvih eksperimenata sa svjetloscu bila naceta tema o dvojnom, valno-cesticnom svojstvu zracenja, bitna za razvoj kvantne fizike. Rad se u nastavku bavi razvojem fizike pod utjecajem važnih fizicara poput J. J. Thomsona, Ernesta Rutheforda, Maxa Plancka i Alberta Einsteina kao bi ponudio uvid u paradoksalnost i ocevidnu nepomirljivost suvremenih otkrica na podrucju tadasnje fizike. Kao glavne protagoniste u rjesavanju nastalih problema pamtimo Erwina Schrodingera, Louisa de Broglia te Nielsa Bohra i Wernera Heisenberga. Od spomenutih posljednja su dvojica posebno dragocjena za filozofski interes zbog vlastitih teorijskih osvrta na rezultate eksperimenata tadasnje fizike radi cega je velik dio rada posvecen njihovom tumacenju istih. Ono se konsenzusno naziva Kopenhagenskim tumacenjem kvantne fizike, a zadnji dio rada nastoji dati prikaz njegovih osnovnih principa.
Godine 2025.navršava se 90 godina od objave rada Can quantum mechanical description of physical reality be considered complete? 2 (Može li se kvantnomehanički opis fizičke stvarnosti smatrati potpunim?),poznatijeg po nazivu EPR (Einstein-Podolsky-Rosen) paradoks, u američkom znanstvenom časopisu Physical Review Letters koji je napisao Einstein u suradnji s dvojicom mladih kolega fizičara, Borisom Podolskim i Nathanom Rosenom.Einstein, koji je od utemeljenja kvantne teorije imao problema s prihvaćanjem njenog matematičkog, preciznije rečeno, probabilističkog formalizma, smislio je suptilni misaoni pokus (u čemu je bio nenadmašivi majstor) kojim je htio pokazati da je kvantna teorija nepotpuna i da bi ju trebalo usavršiti.Naime, još u 17. stoljeću francuski filozof Rene Descartes i nizozemski astronom Christiaan Huygens postavili su hipotezu etera -fine, nevidljive bezmasene tvari elastičnih svojstava, kako bi objasnili širenje svjetlosti odnosno riješili konceptualni problem djelovanja na daljinu (lat.actio in distantiam) gravitacijske privlačne sile izmedu tijela koju je uveo Newton.Razvoju, tada novog fizikalnog koncepta polja u 18. stoljeću, veliki doprinos dao je naš Ruder Bošković svojom teorijom jednostavnih, nedjeljivih, neprotežnih (točkastih) čestica tvari koje su izvori sila čije se djelovanje prostorom proteže na daljinu, a još kasnije, u 19.stoljeću, naročito engleski fizičar Michael Faraday svojim eksperimentalnim proučavanjem električnih i magnetskih pojava, te škotski teorijski fizičar James Clerk Maxwell koji je svojim jednadžbama postavio klasičnu teoriju elektromagnetizma.Pokazalo se da je i za opis električnih i magnetskih pojava, (uključujući svjetlost), potrebno uvesti pojam medudjelovanja koje bi se prostorom prenosilo putem nekog medija, lokalno, od točke do točke.Tako je hipotetički eter ponovno postao aktualan, sve do 1887.kada su američki fizičari Michelson i Morley izveli čuveni pokus 3 kojim su definitivno dokazali da eter ne postoji, odnosno da se elektromagnetski valovi šire vakuumom uvijek istom brzinom svjetlosti, neovisno o sustavu opažača i brzini objekta koji emitira svjetlost, što je kasnije Einstein formulirao kao drugi postulat svoje specijalne teorije relativnosti (STR). Ilustracija Einsteinovog misaonog pokusaZamislimo da u nekom nuklearnom dogadaju -npr.nuklearnom raspadu nestabilne atomske jezgre -nastanu dvije identične elementarne čestice (npr.dva fotona ili protona ili elektrona. . . )