Challenges
Datasets
Workspaces
Papers
Discussions
Leaderboard
Log inSign up
Challenges
Datasets
Workspaces
Papers
Discussions
Leaderboard
Blog
Job Board
Q3AS

© 2026 Aqora Quantum S.A.S.

TermsPrivacyLegal Notice

From Einstein to Martinis From the EPR Paradox to the Quantum Computer

Miroslav Dorešić

Published Jan 1, 2025• 0 citations
OpenAlex

Abstract

Ovaj rad prati gotovo stoljetni intelektualni razvoj koji povezuje Einsteinovu kritiku kvantne mehanike s nastankom suvremene kvantne informatike i kvantnog računalstva. Polazeći od EPR (Einstein–Podolsky–Rosen) paradoksa iz godine 1935., prikazuje razvoj Bellova teorema, eksperimentalnu potvrdu kvantne spregnutosti, otkriće anyona i poopćenih kvantnih statistika, ulogu Chern–Simonsove topološke teorije, razvoj kvonskih algebri te nastanak topološkoga kvantnoga računalstva. Posebna se pozornost posvećuje radu Anyons as Quon Particles (Bardek, Dorešić i Meljanac, 1994.), u kojemu se istražuje operatorski opis anyona i veza između topologije i poopćenih operatornih algebri. Iz današnje perspektive taj se pristup može promatrati kao rani pokušaj povezivanja topoloških struktura s kvantnom informacijom. Rad nadalje razmatra doprinos Alekseja Kitajeva topološkoj zaštiti kvantnih informacija, razvoj površinskog (surface) koda kao vodeće arhitekture za ispravljanje pogrješaka te eksperimentalni rad Johna Martinisa na supravodljivim kvantnim procesorima. U završnim poglavljima razmatraju se suvremeni radovi Francesca Toppana o pletenim (braided) Majoraninim kubitima i njihovoj vezi s poopćenim statistikama. Središnja je teza rada što naizgled odvojena područja – kvantni temelji, spregnutost, anyoni, topologija, poopćene statistike i kvantno računalstvo – tvore jedinstvenu konceptualnu cjelinu u kojoj informacija postupno postaje jedno od temeljnih načela moderne fizike.

Related papers

Quantum mechanics : knowledge about the quantum world

Mladen Domazet

Kroz problem mjerenja Kvantna mehanika se suocava s pomirbom kolapsa složene teoretske evolucije sustava u jedinstveni eksperimentalno zamijeceni ishod. U posljednjih 75 godina razvijen je citav niz tumacenja formalizma teorije kako bi se objasnio raskorak između teoretski predviđenog i iskustveno zamijecenog, a da pri tome vrijednost same teorije nije eksperimentalno dovedena u pitanje. Pokusaji tumacenja formalizma mogu se ugrubo podijeliti u metafizicka i epistemoloska objasnjenja. Dok metafizicka postuliraju postojanje dodatne strukture na mikro-nivou (koja je u pravilu nedostupna motrenju), epistemoloska nastoje pronaci razloge za fundamentalna ogranicenja covjekove spoznajne sposobnosti na mikro-nivou. Međutim, metafizicka objasnjenja nemaju dodatnog empirijskog sadržaja u odnosu na epistemoloska. Jedno suvremeno epistemolosko tumacenje, ono C. A. Fuchsa, temelji se na novim spoznajama iz podrucja Kvantne informacijske teorije, posebice recentne pojave teleportacije. Na osnovi te i slicnih pojava Fuchs zakljucuje da kvantno stanje nije potpun niti objektivan opis zbiljnog fizickog mikro-sustava. Takvog opisa nema u formalizmu Kvantne mehanike. Kvantna stanja samo su racionalne subjektivne procjene fizicara eksperimentatora o posljedicama njezinih buducih mjernih intervencija na određenom fizickom sustavu. Pri derivaciji ovakvih zakljucaka Fuchs se koristi principnom metodologijom razvoja fizikalnih teorija, onako kako Einstein opisuje vlastite postupke pri razvoju Specijalne i Opce relativnosti. Fuchs iz temelja razvija djelomicno modificirani formalizam teorije, za koji tvrdi da nije opterecen problematicnim temeljima kao standardni formalizam. Ukratko se razmatra opca uspjesnost ovog Einsteinovog metodoloskog modela, posebno u svjetlu kritike Browna i Pooleya, te Saundersova opca kritika epistemickih interpretacija formalizma. Kao jedinu svoju metafizicku pretpostavku Fuchs navodi intrinzicnu osjetljivost zbilje na mjerne intervencije, svojstvo koje onemogucuje potpuno sigurno predviđanje buducih mjernih ishoda i stjecanje potpune informacije o sustavima na mikro nivou. Formalnu manifestaciju ove pretpostavke on nalazi u izmjeni standardne Bayesove statistike, izlucujuci, na taj nacin, iz nje novi formalizam Kvantne mehanike. Ovakav postupak, međutim, slici na uklanjanje kumulativnosti iz formalizma Bayesove statistike, koje provodi Williamson kako bi pružio formalisticku potkrjepu svojem modelu znanja kao mentalnog stanja. Uloga koju Williamson pripisuje znanju podudarna je sa pretpostavljenim stanjima Fuchsovih hipotetskih fizicara dok koriste formalizam Kvantne mehanike pri provedbi mjernih intervencija. Postavlja se pitanje je li navodna intrinzicna osjetljivost zbilje na mikro-nivou, samo formalna posljedica potrebe uklanjanja kumulativnosti iz operativne verzije Bayesove statistike, sto pak povlaci nužno odustajanje od teoretske mogucnosti potpune sigurnosti pri predviđanju buducih ishoda. Fuchsov model trenutno ne sadrži dodatne empirijske sadržaje vezane uz danu metafizicku pretpostavku.

•Jan 1, 2006•0 citations

Kvantna neseparabilnost, misterij na granici znanstvene spoznaje

Pešić, Roko

Godine 2025.navršava se 90 godina od objave rada Can quantum mechanical description of physical reality be considered complete? 2 (Može li se kvantnomehanički opis fizičke stvarnosti smatrati potpunim?),poznatijeg po nazivu EPR (Einstein-Podolsky-Rosen) paradoks, u američkom znanstvenom časopisu Physical Review Letters koji je napisao Einstein u suradnji s dvojicom mladih kolega fizičara, Borisom Podolskim i Nathanom Rosenom.Einstein, koji je od utemeljenja kvantne teorije imao problema s prihvaćanjem njenog matematičkog, preciznije rečeno, probabilističkog formalizma, smislio je suptilni misaoni pokus (u čemu je bio nenadmašivi majstor) kojim je htio pokazati da je kvantna teorija nepotpuna i da bi ju trebalo usavršiti.Naime, još u 17. stoljeću francuski filozof Rene Descartes i nizozemski astronom Christiaan Huygens postavili su hipotezu etera -fine, nevidljive bezmasene tvari elastičnih svojstava, kako bi objasnili širenje svjetlosti odnosno riješili konceptualni problem djelovanja na daljinu (lat.actio in distantiam) gravitacijske privlačne sile izmedu tijela koju je uveo Newton.Razvoju, tada novog fizikalnog koncepta polja u 18. stoljeću, veliki doprinos dao je naš Ruder Bošković svojom teorijom jednostavnih, nedjeljivih, neprotežnih (točkastih) čestica tvari koje su izvori sila čije se djelovanje prostorom proteže na daljinu, a još kasnije, u 19.stoljeću, naročito engleski fizičar Michael Faraday svojim eksperimentalnim proučavanjem električnih i magnetskih pojava, te škotski teorijski fizičar James Clerk Maxwell koji je svojim jednadžbama postavio klasičnu teoriju elektromagnetizma.Pokazalo se da je i za opis električnih i magnetskih pojava, (uključujući svjetlost), potrebno uvesti pojam medudjelovanja koje bi se prostorom prenosilo putem nekog medija, lokalno, od točke do točke.Tako je hipotetički eter ponovno postao aktualan, sve do 1887.kada su američki fizičari Michelson i Morley izveli čuveni pokus 3 kojim su definitivno dokazali da eter ne postoji, odnosno da se elektromagnetski valovi šire vakuumom uvijek istom brzinom svjetlosti, neovisno o sustavu opažača i brzini objekta koji emitira svjetlost, što je kasnije Einstein formulirao kao drugi postulat svoje specijalne teorije relativnosti (STR). Ilustracija Einsteinovog misaonog pokusaZamislimo da u nekom nuklearnom dogadaju -npr.nuklearnom raspadu nestabilne atomske jezgre -nastanu dvije identične elementarne čestice (npr.dva fotona ili protona ili elektrona. . . )

•Jan 1, 2025•0 citations

Razlozi za kvantnu teoriju

Ivan Bedalov

Cilj je rada u najosnovnijim crtama ponuditi objasnjenje glavnih otkrica koja su dovela do nastanka kvantne teorije kakvom su je iznijeli Niels Bohr i Werner Heisenberg. Vec je nakon prvih eksperimenata sa svjetloscu bila naceta tema o dvojnom, valno-cesticnom svojstvu zracenja, bitna za razvoj kvantne fizike. Rad se u nastavku bavi razvojem fizike pod utjecajem važnih fizicara poput J. J. Thomsona, Ernesta Rutheforda, Maxa Plancka i Alberta Einsteina kao bi ponudio uvid u paradoksalnost i ocevidnu nepomirljivost suvremenih otkrica na podrucju tadasnje fizike. Kao glavne protagoniste u rjesavanju nastalih problema pamtimo Erwina Schrodingera, Louisa de Broglia te Nielsa Bohra i Wernera Heisenberga. Od spomenutih posljednja su dvojica posebno dragocjena za filozofski interes zbog vlastitih teorijskih osvrta na rezultate eksperimenata tadasnje fizike radi cega je velik dio rada posvecen njihovom tumacenju istih. Ono se konsenzusno naziva Kopenhagenskim tumacenjem kvantne fizike, a zadnji dio rada nastoji dati prikaz njegovih osnovnih principa.

Čemu : časopis studenata filozofije•Dec 16, 2013•0 citations

Fundamentals of quantum cryptography

Stevo Jaćimovski, Jelena S. Lamovec, Dane Subošić +1 more

Kraj prošlog veka označio je nastanak informacione tehnologije (IT) – granu, koja se bavi proizvodnjom, obradom, skladištenjem i prenosom informacija. IT je postala sastavni deo globalnog ekonomskog sistema i prilično značajan sektor privrede. Zavisnost savremenog društva od IT je toliko velika da propusti u informacionim sistemima mogu dovesti do neslućenih incidenata. Telekomunikacije su ključna IT industrija. Treba naglasiti da su informacije u toku transporta veoma podložne raznim vrstama zloupotreba. Stoga je problem zaštite informacija u sferi telekomunikacija veoma značajan zadatak. Kriptologija kao nauka, a posebno njen deo – kriptografija upravo se bave ovom problematikom. Kvantna kriptografija je relativno novija oblast koja obezbeđuje sigurne komunikacije između poši- ljaoca i primaoca informacije, bazirane na postulatima i principima kvantne mehanike. Cilj rada je da se prikažu osnovne fizičke postavke kvantne distribucije ključa za kodiranje informacija.

•Jan 1, 2025•0 citations

Mind, Matter and Quantum Mechanics: noetic and poietic perspectives

Boris Kožnjak

Tradicionalno filozofijsko pitanje o odnosu uma i tvari poprima u kvantnoj mehanici oblik pitanja o odnosu promatranog (kvantnog objekta) i promatraca (umnog subjekta) u mjernome procesu. Dok klasicna fizika postavlja taj odnos u kontekst jednosmjerne pasivne percepcije objekta i njegovih inherentnih svojstava od strane subjekta, pri cemu subjekt ni na koji nacin u konacnici ne ulazi niti u opis svojstava samoga objekta niti procesa njegove percepcije, u okvirima filozofijâ kvantne mehanike gotovo je opce mjesto kako je staticnost subjekt-objekt relacije nesto sto ova teorija dokida na posve radikalan nacin. Međutim, ekstenzivnost dinamike ove relacije jos uvijek je predmetom brojnih rasprava. Poglavito, moguce je postaviti dva temeljna pitanja: je li dinamika subjekt-objekt relacije u kvantoj mehanici nalik onoj blažoj na tragu kopenhaskog tumacenja, gdje se doduse naglasava aktivna uloga mjerne naprave kao posrednika kojim objekt i subjekt stupaju u određen tijesan dodir ali gdje je u konacnici ipak moguce nedvosmisleno odijeliti (klasicni) subjekt od (kvantnog) objekta, ili pak je ta sveza ipak nesto jaceg metafizickog karaktera, kako to predlažu određene intepretacije, na tragu tradicionalnog um-tijelo dualizma interakcijskog tipa? Ova ce se pitanja sagledati kroz dva moguca pristupa, koji se nazivaju noetickih i poietickim.

•Jan 1, 2011•0 citations

Kvantna mehanika: znanje o kvantnom svijetu

Mladen Domazet

Kroz problem mjerenja Kvantna mehanika se suocava s pomirbom kolapsa složene teoretske evolucije sustava u jedinstveni eksperimentalno zamijeceni ishod. U posljednjih 75 godina razvijen je citav niz tumacenja formalizma teorije kako bi se objasnio raskorak između teoretski predviđenog i iskustveno zamijecenog, a da pri tome vrijednost same teorije nije eksperimentalno dovedena u pitanje. Pokusaji tumacenja formalizma mogu se ugrubo podijeliti u metafizicka i epistemoloska objasnjenja. Dok metafizicka postuliraju postojanje dodatne strukture na mikro-nivou (koja je u pravilu nedostupna motrenju), epistemoloska nastoje pronaci razloge za fundamentalna ogranicenja covjekove spoznajne sposobnosti na mikro-nivou. Međutim, metafizicka objasnjenja nemaju dodatnog empirijskog sadržaja u odnosu na epistemoloska. Jedno suvremeno epistemolosko tumacenje, ono C. A. Fuchsa, temelji se na novim spoznajama iz podrucja Kvantne informacijske teorije, posebice recentne pojave teleportacije. Na osnovi te i slicnih pojava Fuchs zakljucuje da kvantno stanje nije potpun niti objektivan opis zbiljnog fizickog mikro-sustava. Takvog opisa nema u formalizmu Kvantne mehanike. Kvantna stanja samo su racionalne subjektivne procjene fizicara eksperimentatora o posljedicama njezinih buducih mjernih intervencija na određenom fizickom sustavu. Pri derivaciji ovakvih zakljucaka Fuchs se koristi principnom metodologijom razvoja fizikalnih teorija, onako kako Einstein opisuje vlastite postupke pri razvoju Specijalne i Opce relativnosti. Fuchs iz temelja razvija djelomicno modificirani formalizam teorije, za koji tvrdi da nije opterecen problematicnim temeljima kao standardni formalizam. Ukratko se razmatra opca uspjesnost ovog Einsteinovog metodoloskog modela, posebno u svjetlu kritike Browna i Pooleya, te Saundersova opca kritika epistemickih interpretacija formalizma. Kao jedinu svoju metafizicku pretpostavku Fuchs navodi intrinzicnu osjetljivost zbilje na mjerne intervencije, svojstvo koje onemogucuje potpuno sigurno predviđanje buducih mjernih ishoda i stjecanje potpune informacije o sustavima na mikro nivou. Formalnu manifestaciju ove pretpostavke on nalazi u izmjeni standardne Bayesove statistike, izlucujuci, na taj nacin, iz nje novi formalizam Kvantne mehanike. Ovakav postupak, međutim, slici na uklanjanje kumulativnosti iz formalizma Bayesove statistike, koje provodi Williamson kako bi pružio formalisticku potkrjepu svojem modelu znanja kao mentalnog stanja. Uloga koju Williamson pripisuje znanju podudarna je sa pretpostavljenim stanjima Fuchsovih hipotetskih fizicara dok koriste formalizam Kvantne mehanike pri provedbi mjernih intervencija. Postavlja se pitanje je li navodna intrinzicna osjetljivost zbilje na mikro-nivou, samo formalna posljedica potrebe uklanjanja kumulativnosti iz operativne verzije Bayesove statistike, sto pak povlaci nužno odustajanje od teoretske mogucnosti potpune sigurnosti pri predviđanju buducih ishoda. Fuchsov model trenutno ne sadrži dodatne empirijske sadržaje vezane uz danu metafizicku pretpostavku.

•Jan 1, 2006•0 citations
Ovaj rad prati gotovo stoljetni intelektualni razvoj koji povezuje Einsteinovu kritiku kvantne mehanike s nastankom suvremene kvantne informatike i kvantnog računalstva. Polazeći od EPR (Einstein–Podolsky–Rosen) paradoksa iz godine 1935., prikazuje razvoj Bellova teorema, eksperimentalnu potvrdu kvantne spregnutosti, otkriće anyona i poopćenih kvantnih statistika, ulogu Chern–Simonsove topološke teorije, razvoj kvonskih algebri te nastanak topološkoga kvantnoga računalstva. Posebna se pozornost posvećuje radu Anyons as Quon Particles (Bardek, Dorešić i Meljanac, 1994.), u kojemu se istražuje operatorski opis anyona i veza između topologije i poopćenih operatornih algebri. Iz današnje perspektive taj se pristup može promatrati kao rani pokušaj povezivanja topoloških struktura s kvantnom informacijom. Rad nadalje razmatra doprinos Alekseja Kitajeva topološkoj zaštiti kvantnih informacija, razvoj površinskog (surface) koda kao vodeće arhitekture za ispravljanje pogrješaka te eksperimentalni rad Johna Martinisa na supravodljivim kvantnim procesorima. U završnim poglavljima razmatraju se suvremeni radovi Francesca Toppana o pletenim (braided) Majoraninim kubitima i njihovoj vezi s poopćenim statistikama. Središnja je teza rada što naizgled odvojena područja – kvantni temelji, spregnutost, anyoni, topologija, poopćene statistike i kvantno računalstvo – tvore jedinstvenu konceptualnu cjelinu u kojoj informacija postupno postaje jedno od temeljnih načela moderne fizike.
Kroz problem mjerenja Kvantna mehanika se suocava s pomirbom kolapsa složene teoretske evolucije sustava u jedinstveni eksperimentalno zamijeceni ishod. U posljednjih 75 godina razvijen je citav niz tumacenja formalizma teorije kako bi se objasnio raskorak između teoretski predviđenog i iskustveno zamijecenog, a da pri tome vrijednost same teorije nije eksperimentalno dovedena u pitanje. Pokusaji tumacenja formalizma mogu se ugrubo podijeliti u metafizicka i epistemoloska objasnjenja. Dok metafizicka postuliraju postojanje dodatne strukture na mikro-nivou (koja je u pravilu nedostupna motrenju), epistemoloska nastoje pronaci razloge za fundamentalna ogranicenja covjekove spoznajne sposobnosti na mikro-nivou. Međutim, metafizicka objasnjenja nemaju dodatnog empirijskog sadržaja u odnosu na epistemoloska. Jedno suvremeno epistemolosko tumacenje, ono C. A. Fuchsa, temelji se na novim spoznajama iz podrucja Kvantne informacijske teorije, posebice recentne pojave teleportacije. Na osnovi te i slicnih pojava Fuchs zakljucuje da kvantno stanje nije potpun niti objektivan opis zbiljnog fizickog mikro-sustava. Takvog opisa nema u formalizmu Kvantne mehanike. Kvantna stanja samo su racionalne subjektivne procjene fizicara eksperimentatora o posljedicama njezinih buducih mjernih intervencija na određenom fizickom sustavu. Pri derivaciji ovakvih zakljucaka Fuchs se koristi principnom metodologijom razvoja fizikalnih teorija, onako kako Einstein opisuje vlastite postupke pri razvoju Specijalne i Opce relativnosti. Fuchs iz temelja razvija djelomicno modificirani formalizam teorije, za koji tvrdi da nije opterecen problematicnim temeljima kao standardni formalizam. Ukratko se razmatra opca uspjesnost ovog Einsteinovog metodoloskog modela, posebno u svjetlu kritike Browna i Pooleya, te Saundersova opca kritika epistemickih interpretacija formalizma. Kao jedinu svoju metafizicku pretpostavku Fuchs navodi intrinzicnu osjetljivost zbilje na mjerne intervencije, svojstvo koje onemogucuje potpuno sigurno predviđanje buducih mjernih ishoda i stjecanje potpune informacije o sustavima na mikro nivou. Formalnu manifestaciju ove pretpostavke on nalazi u izmjeni standardne Bayesove statistike, izlucujuci, na taj nacin, iz nje novi formalizam Kvantne mehanike. Ovakav postupak, međutim, slici na uklanjanje kumulativnosti iz formalizma Bayesove statistike, koje provodi Williamson kako bi pružio formalisticku potkrjepu svojem modelu znanja kao mentalnog stanja. Uloga koju Williamson pripisuje znanju podudarna je sa pretpostavljenim stanjima Fuchsovih hipotetskih fizicara dok koriste formalizam Kvantne mehanike pri provedbi mjernih intervencija. Postavlja se pitanje je li navodna intrinzicna osjetljivost zbilje na mikro-nivou, samo formalna posljedica potrebe uklanjanja kumulativnosti iz operativne verzije Bayesove statistike, sto pak povlaci nužno odustajanje od teoretske mogucnosti potpune sigurnosti pri predviđanju buducih ishoda. Fuchsov model trenutno ne sadrži dodatne empirijske sadržaje vezane uz danu metafizicku pretpostavku.
Godine 2025.navršava se 90 godina od objave rada Can quantum mechanical description of physical reality be considered complete? 2 (Može li se kvantnomehanički opis fizičke stvarnosti smatrati potpunim?),poznatijeg po nazivu EPR (Einstein-Podolsky-Rosen) paradoks, u američkom znanstvenom časopisu Physical Review Letters koji je napisao Einstein u suradnji s dvojicom mladih kolega fizičara, Borisom Podolskim i Nathanom Rosenom.Einstein, koji je od utemeljenja kvantne teorije imao problema s prihvaćanjem njenog matematičkog, preciznije rečeno, probabilističkog formalizma, smislio je suptilni misaoni pokus (u čemu je bio nenadmašivi majstor) kojim je htio pokazati da je kvantna teorija nepotpuna i da bi ju trebalo usavršiti.Naime, još u 17. stoljeću francuski filozof Rene Descartes i nizozemski astronom Christiaan Huygens postavili su hipotezu etera -fine, nevidljive bezmasene tvari elastičnih svojstava, kako bi objasnili širenje svjetlosti odnosno riješili konceptualni problem djelovanja na daljinu (lat.actio in distantiam) gravitacijske privlačne sile izmedu tijela koju je uveo Newton.Razvoju, tada novog fizikalnog koncepta polja u 18. stoljeću, veliki doprinos dao je naš Ruder Bošković svojom teorijom jednostavnih, nedjeljivih, neprotežnih (točkastih) čestica tvari koje su izvori sila čije se djelovanje prostorom proteže na daljinu, a još kasnije, u 19.stoljeću, naročito engleski fizičar Michael Faraday svojim eksperimentalnim proučavanjem električnih i magnetskih pojava, te škotski teorijski fizičar James Clerk Maxwell koji je svojim jednadžbama postavio klasičnu teoriju elektromagnetizma.Pokazalo se da je i za opis električnih i magnetskih pojava, (uključujući svjetlost), potrebno uvesti pojam medudjelovanja koje bi se prostorom prenosilo putem nekog medija, lokalno, od točke do točke.Tako je hipotetički eter ponovno postao aktualan, sve do 1887.kada su američki fizičari Michelson i Morley izveli čuveni pokus 3 kojim su definitivno dokazali da eter ne postoji, odnosno da se elektromagnetski valovi šire vakuumom uvijek istom brzinom svjetlosti, neovisno o sustavu opažača i brzini objekta koji emitira svjetlost, što je kasnije Einstein formulirao kao drugi postulat svoje specijalne teorije relativnosti (STR). Ilustracija Einsteinovog misaonog pokusaZamislimo da u nekom nuklearnom dogadaju -npr.nuklearnom raspadu nestabilne atomske jezgre -nastanu dvije identične elementarne čestice (npr.dva fotona ili protona ili elektrona. . . )
Cilj je rada u najosnovnijim crtama ponuditi objasnjenje glavnih otkrica koja su dovela do nastanka kvantne teorije kakvom su je iznijeli Niels Bohr i Werner Heisenberg. Vec je nakon prvih eksperimenata sa svjetloscu bila naceta tema o dvojnom, valno-cesticnom svojstvu zracenja, bitna za razvoj kvantne fizike. Rad se u nastavku bavi razvojem fizike pod utjecajem važnih fizicara poput J. J. Thomsona, Ernesta Rutheforda, Maxa Plancka i Alberta Einsteina kao bi ponudio uvid u paradoksalnost i ocevidnu nepomirljivost suvremenih otkrica na podrucju tadasnje fizike. Kao glavne protagoniste u rjesavanju nastalih problema pamtimo Erwina Schrodingera, Louisa de Broglia te Nielsa Bohra i Wernera Heisenberga. Od spomenutih posljednja su dvojica posebno dragocjena za filozofski interes zbog vlastitih teorijskih osvrta na rezultate eksperimenata tadasnje fizike radi cega je velik dio rada posvecen njihovom tumacenju istih. Ono se konsenzusno naziva Kopenhagenskim tumacenjem kvantne fizike, a zadnji dio rada nastoji dati prikaz njegovih osnovnih principa.
Kraj prošlog veka označio je nastanak informacione tehnologije (IT) – granu, koja se bavi proizvodnjom, obradom, skladištenjem i prenosom informacija. IT je postala sastavni deo globalnog ekonomskog sistema i prilično značajan sektor privrede. Zavisnost savremenog društva od IT je toliko velika da propusti u informacionim sistemima mogu dovesti do neslućenih incidenata. Telekomunikacije su ključna IT industrija. Treba naglasiti da su informacije u toku transporta veoma podložne raznim vrstama zloupotreba. Stoga je problem zaštite informacija u sferi telekomunikacija veoma značajan zadatak. Kriptologija kao nauka, a posebno njen deo – kriptografija upravo se bave ovom problematikom. Kvantna kriptografija je relativno novija oblast koja obezbeđuje sigurne komunikacije između poši- ljaoca i primaoca informacije, bazirane na postulatima i principima kvantne mehanike. Cilj rada je da se prikažu osnovne fizičke postavke kvantne distribucije ključa za kodiranje informacija.
Tradicionalno filozofijsko pitanje o odnosu uma i tvari poprima u kvantnoj mehanici oblik pitanja o odnosu promatranog (kvantnog objekta) i promatraca (umnog subjekta) u mjernome procesu. Dok klasicna fizika postavlja taj odnos u kontekst jednosmjerne pasivne percepcije objekta i njegovih inherentnih svojstava od strane subjekta, pri cemu subjekt ni na koji nacin u konacnici ne ulazi niti u opis svojstava samoga objekta niti procesa njegove percepcije, u okvirima filozofijâ kvantne mehanike gotovo je opce mjesto kako je staticnost subjekt-objekt relacije nesto sto ova teorija dokida na posve radikalan nacin. Međutim, ekstenzivnost dinamike ove relacije jos uvijek je predmetom brojnih rasprava. Poglavito, moguce je postaviti dva temeljna pitanja: je li dinamika subjekt-objekt relacije u kvantoj mehanici nalik onoj blažoj na tragu kopenhaskog tumacenja, gdje se doduse naglasava aktivna uloga mjerne naprave kao posrednika kojim objekt i subjekt stupaju u određen tijesan dodir ali gdje je u konacnici ipak moguce nedvosmisleno odijeliti (klasicni) subjekt od (kvantnog) objekta, ili pak je ta sveza ipak nesto jaceg metafizickog karaktera, kako to predlažu određene intepretacije, na tragu tradicionalnog um-tijelo dualizma interakcijskog tipa? Ova ce se pitanja sagledati kroz dva moguca pristupa, koji se nazivaju noetickih i poietickim.
Kroz problem mjerenja Kvantna mehanika se suocava s pomirbom kolapsa složene teoretske evolucije sustava u jedinstveni eksperimentalno zamijeceni ishod. U posljednjih 75 godina razvijen je citav niz tumacenja formalizma teorije kako bi se objasnio raskorak između teoretski predviđenog i iskustveno zamijecenog, a da pri tome vrijednost same teorije nije eksperimentalno dovedena u pitanje. Pokusaji tumacenja formalizma mogu se ugrubo podijeliti u metafizicka i epistemoloska objasnjenja. Dok metafizicka postuliraju postojanje dodatne strukture na mikro-nivou (koja je u pravilu nedostupna motrenju), epistemoloska nastoje pronaci razloge za fundamentalna ogranicenja covjekove spoznajne sposobnosti na mikro-nivou. Međutim, metafizicka objasnjenja nemaju dodatnog empirijskog sadržaja u odnosu na epistemoloska. Jedno suvremeno epistemolosko tumacenje, ono C. A. Fuchsa, temelji se na novim spoznajama iz podrucja Kvantne informacijske teorije, posebice recentne pojave teleportacije. Na osnovi te i slicnih pojava Fuchs zakljucuje da kvantno stanje nije potpun niti objektivan opis zbiljnog fizickog mikro-sustava. Takvog opisa nema u formalizmu Kvantne mehanike. Kvantna stanja samo su racionalne subjektivne procjene fizicara eksperimentatora o posljedicama njezinih buducih mjernih intervencija na određenom fizickom sustavu. Pri derivaciji ovakvih zakljucaka Fuchs se koristi principnom metodologijom razvoja fizikalnih teorija, onako kako Einstein opisuje vlastite postupke pri razvoju Specijalne i Opce relativnosti. Fuchs iz temelja razvija djelomicno modificirani formalizam teorije, za koji tvrdi da nije opterecen problematicnim temeljima kao standardni formalizam. Ukratko se razmatra opca uspjesnost ovog Einsteinovog metodoloskog modela, posebno u svjetlu kritike Browna i Pooleya, te Saundersova opca kritika epistemickih interpretacija formalizma. Kao jedinu svoju metafizicku pretpostavku Fuchs navodi intrinzicnu osjetljivost zbilje na mjerne intervencije, svojstvo koje onemogucuje potpuno sigurno predviđanje buducih mjernih ishoda i stjecanje potpune informacije o sustavima na mikro nivou. Formalnu manifestaciju ove pretpostavke on nalazi u izmjeni standardne Bayesove statistike, izlucujuci, na taj nacin, iz nje novi formalizam Kvantne mehanike. Ovakav postupak, međutim, slici na uklanjanje kumulativnosti iz formalizma Bayesove statistike, koje provodi Williamson kako bi pružio formalisticku potkrjepu svojem modelu znanja kao mentalnog stanja. Uloga koju Williamson pripisuje znanju podudarna je sa pretpostavljenim stanjima Fuchsovih hipotetskih fizicara dok koriste formalizam Kvantne mehanike pri provedbi mjernih intervencija. Postavlja se pitanje je li navodna intrinzicna osjetljivost zbilje na mikro-nivou, samo formalna posljedica potrebe uklanjanja kumulativnosti iz operativne verzije Bayesove statistike, sto pak povlaci nužno odustajanje od teoretske mogucnosti potpune sigurnosti pri predviđanju buducih ishoda. Fuchsov model trenutno ne sadrži dodatne empirijske sadržaje vezane uz danu metafizicku pretpostavku.