ni u prirodnoj znanosti predmet istraživanja nije više priroda po sebi nego priroda podvrgnuta ljudskom ispitivanju, i utoliko susreće čovjek i tu opet samog sebe ."Werner Heisenberg Teorija relativnosti i daljnji razvoj suvremene fizike doveli su u pitanje neka od temeljnih načela klasične fizike .Prostorno-vremenski opis više se nije mogao temeljiti na poimanju prostora i vremena kao apsolutnih kategorija, načelo uzročnosti na kvantnoj razini, u njenim temeljnim aspektima, ne vrijedi, mijenjaju se stavovi o ulozi istraživača .Sve ovo potaknulo je dijalog između fizike i filozofije .nužnost ovog dijaloga prepoznali su i hrvatski znanstvenici i filozofi koji su zajednički trud objavili u knjizi Physics and Philosophy .Knjiga se sastoji od osam članaka izloženih na istoimenom simpoziju, održanom u Splitu 8 .i 9 .srpnja 2013 .godine . 1 Simpozij je bio posvećen prvenstveno kvantnoj mehanici i promjenama u našem razumijevanju svijeta koja su proizašla iz istraživanja atomske razine .U cilju promicanja takvog humanističkoznanstvenog dijaloga, autori raspravljaju o nekim od temeljnih pojmova u fizici i filozofiji, prostoru, vremenu i uzročnosti, te ističu nužnost zajedničke kritičke analize moderne znanosti .Zbornik Physics and Philosophy započinje člankom "Some Roots of Modern Philosophy of nature in the Reneissance Critique of Aristotle" Luke Boršića, u kojem autor istražuje korijene moderne znanosti u anti-aristotelijanskoj kritici renesanse i utjecaj te kritike na Galilea .Boršić ključnim smatra tri renesansna anti-aristotelijanska filozofa .To su Mario nizzoli i njegov pokušaj napuštanja Aristotelove ontologije te okret prema svijetu iskustva, Francesco Patrizi i njegova kritika Aristotelove metafizike, logike i epistemologije, te Jacopo Mazzoni, koji je polemizirao s Patrizijem, te bio Galileov profesor i kolega .Historijsko-
ni u prirodnoj znanosti predmet istraživanja nije više priroda po sebi nego priroda podvrgnuta ljudskom ispitivanju, i utoliko susreće čovjek i tu opet samog sebe ."Werner Heisenberg Teorija relativnosti i daljnji razvoj suvremene fizike doveli su u pitanje neka od temeljnih načela klasične fizike .Prostorno-vremenski opis više se nije mogao temeljiti na poimanju prostora i vremena kao apsolutnih kategorija, načelo uzročnosti na kvantnoj razini, u njenim temeljnim aspektima, ne vrijedi, mijenjaju se stavovi o ulozi istraživača .Sve ovo potaknulo je dijalog između fizike i filozofije .nužnost ovog dijaloga prepoznali su i hrvatski znanstvenici i filozofi koji su zajednički trud objavili u knjizi Physics and Philosophy .Knjiga se sastoji od osam članaka izloženih na istoimenom simpoziju, održanom u Splitu 8 .i 9 .srpnja 2013 .godine . 1 Simpozij je bio posvećen prvenstveno kvantnoj mehanici i promjenama u našem razumijevanju svijeta koja su proizašla iz istraživanja atomske razine .U cilju promicanja takvog humanističkoznanstvenog dijaloga, autori raspravljaju o nekim od temeljnih pojmova u fizici i filozofiji, prostoru, vremenu i uzročnosti, te ističu nužnost zajedničke kritičke analize moderne znanosti .Zbornik Physics and Philosophy započinje člankom "Some Roots of Modern Philosophy of nature in the Reneissance Critique of Aristotle" Luke Boršića, u kojem autor istražuje korijene moderne znanosti u anti-aristotelijanskoj kritici renesanse i utjecaj te kritike na Galilea .Boršić ključnim smatra tri renesansna anti-aristotelijanska filozofa .To su Mario nizzoli i njegov pokušaj napuštanja Aristotelove ontologije te okret prema svijetu iskustva, Francesco Patrizi i njegova kritika Aristotelove metafizike, logike i epistemologije, te Jacopo Mazzoni, koji je polemizirao s Patrizijem, te bio Galileov profesor i kolega .Historijsko-
filozofiju u Zagrebu Rođen je 1972 u Čakovcu Diplomirao je 1999 na Fizičkom odsjeku Prirodoslovno-matematičkog fakulteta u Zagrebu Pohađao je poslijediplomski studij i 2005 magistrirao na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu, a doktorirao je iz područja humanističkih znanosti (polje filozofija) na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 2009 godine Njegov se filozofijski rad u najvećoj mjeri usredotočuje na područje filozofije znanosti (filozofije fizike) s posebnim naglaskom na istraživanje epistemoloških i ontoloških temelja kvantne mehanike, filozofsko promišljanje eksperimentalne prakse moderne prirodne znanosti te proučavanje odnosa znanosti i tehnike Autor je knjige Eksperiment i filozofija: eksperimentalna metoda između ontologije i tehnologije, epistemologije i ideologije (2013 ) te većeg broja radova u domaćim i inozemnim časopisima Za čitatelje je Scopusa s prof Kožnjakom razgovarao kolega Ivan Lorger 1 1 Uredništvo časopisa se zahvaljuje Ivanu Lorgeru što je osmislio i vodio razgovor za ovaj broj Scopusa Iako je iz toga zasigurno izvukao i vlastitu intelektualnu korist, njegovim se radom okoristio i sam časopis Stoga mu se -baš kao i profesoru Kožnjaku -od srca zahvaljujemo
Svrha je rada trojaka. Prvo, naglasiti kako je kopenhasko tumacenje kvantne mehanike primarno formulirano kao jedna epistemologija kantovskoga tipa koja se ne bavi toliko objektivno valjanim i nužnim znanjem o atomnome svijetu vec koja vise pita o mogucnostima iskustva toga svijeta. Drugo, kopenhasko tumacenje nije niti je namjeravalo biti ontologijom atomnoga svijeta. Ovo je pojasnjeno shodno kantovskom razumijevanju Bohrova tumacenja, gdje Bohr jasno odjeljuje atomni objekt kao stvar-po-sebi (Kantov noumenon) i objekt kako-se-pojavljuje u kontekstu mjerenja, sto Bohr znakovito u kantovskom stilu nazivlje 'fenomen', nalazeci kako je kvantni objekt smisleno misljen jedino posredstvom fenomena. I trece, namjera je suociti Bohrovu filozofiju s Heisenbergom, koji iako je dijelio ovu pragmaticnu crtu Bohrova tumacenja, također progovara o ontoloskoj dimenziji kvantne mehanike, nalazeci svoje uporiste u Aristotelovim konceptima možnosti (dunamis, potentia) i zbiljnosti (energeia, actus). Geneza i filozofijsko zaleđe ovoga Heisenbergova rjesenja također je promisljeno u opcenitijem okvirima Aristotelove hilemorficke ontologije kao odgovora na Platonovu filozofiju objektivnog idealizma.
Kroz problem mjerenja Kvantna mehanika se suocava s pomirbom kolapsa složene teoretske evolucije sustava u jedinstveni eksperimentalno zamijeceni ishod. U posljednjih 75 godina razvijen je citav niz tumacenja formalizma teorije kako bi se objasnio raskorak između teoretski predviđenog i iskustveno zamijecenog, a da pri tome vrijednost same teorije nije eksperimentalno dovedena u pitanje. Pokusaji tumacenja formalizma mogu se ugrubo podijeliti u metafizicka i epistemoloska objasnjenja. Dok metafizicka postuliraju postojanje dodatne strukture na mikro-nivou (koja je u pravilu nedostupna motrenju), epistemoloska nastoje pronaci razloge za fundamentalna ogranicenja covjekove spoznajne sposobnosti na mikro-nivou. Međutim, metafizicka objasnjenja nemaju dodatnog empirijskog sadržaja u odnosu na epistemoloska. Jedno suvremeno epistemolosko tumacenje, ono C. A. Fuchsa, temelji se na novim spoznajama iz podrucja Kvantne informacijske teorije, posebice recentne pojave teleportacije. Na osnovi te i slicnih pojava Fuchs zakljucuje da kvantno stanje nije potpun niti objektivan opis zbiljnog fizickog mikro-sustava. Takvog opisa nema u formalizmu Kvantne mehanike. Kvantna stanja samo su racionalne subjektivne procjene fizicara eksperimentatora o posljedicama njezinih buducih mjernih intervencija na određenom fizickom sustavu. Pri derivaciji ovakvih zakljucaka Fuchs se koristi principnom metodologijom razvoja fizikalnih teorija, onako kako Einstein opisuje vlastite postupke pri razvoju Specijalne i Opce relativnosti. Fuchs iz temelja razvija djelomicno modificirani formalizam teorije, za koji tvrdi da nije opterecen problematicnim temeljima kao standardni formalizam. Ukratko se razmatra opca uspjesnost ovog Einsteinovog metodoloskog modela, posebno u svjetlu kritike Browna i Pooleya, te Saundersova opca kritika epistemickih interpretacija formalizma. Kao jedinu svoju metafizicku pretpostavku Fuchs navodi intrinzicnu osjetljivost zbilje na mjerne intervencije, svojstvo koje onemogucuje potpuno sigurno predviđanje buducih mjernih ishoda i stjecanje potpune informacije o sustavima na mikro nivou. Formalnu manifestaciju ove pretpostavke on nalazi u izmjeni standardne Bayesove statistike, izlucujuci, na taj nacin, iz nje novi formalizam Kvantne mehanike. Ovakav postupak, međutim, slici na uklanjanje kumulativnosti iz formalizma Bayesove statistike, koje provodi Williamson kako bi pružio formalisticku potkrjepu svojem modelu znanja kao mentalnog stanja. Uloga koju Williamson pripisuje znanju podudarna je sa pretpostavljenim stanjima Fuchsovih hipotetskih fizicara dok koriste formalizam Kvantne mehanike pri provedbi mjernih intervencija. Postavlja se pitanje je li navodna intrinzicna osjetljivost zbilje na mikro-nivou, samo formalna posljedica potrebe uklanjanja kumulativnosti iz operativne verzije Bayesove statistike, sto pak povlaci nužno odustajanje od teoretske mogucnosti potpune sigurnosti pri predviđanju buducih ishoda. Fuchsov model trenutno ne sadrži dodatne empirijske sadržaje vezane uz danu metafizicku pretpostavku.
Tradicionalno filozofijsko pitanje o odnosu uma i tvari poprima u kvantnoj mehanici oblik pitanja o odnosu promatranog (kvantnog objekta) i promatraca (umnog subjekta) u mjernome procesu. Dok klasicna fizika postavlja taj odnos u kontekst jednosmjerne pasivne percepcije objekta i njegovih inherentnih svojstava od strane subjekta, pri cemu subjekt ni na koji nacin u konacnici ne ulazi niti u opis svojstava samoga objekta niti procesa njegove percepcije, u okvirima filozofijâ kvantne mehanike gotovo je opce mjesto kako je staticnost subjekt-objekt relacije nesto sto ova teorija dokida na posve radikalan nacin. Međutim, ekstenzivnost dinamike ove relacije jos uvijek je predmetom brojnih rasprava. Poglavito, moguce je postaviti dva temeljna pitanja: je li dinamika subjekt-objekt relacije u kvantoj mehanici nalik onoj blažoj na tragu kopenhaskog tumacenja, gdje se doduse naglasava aktivna uloga mjerne naprave kao posrednika kojim objekt i subjekt stupaju u određen tijesan dodir ali gdje je u konacnici ipak moguce nedvosmisleno odijeliti (klasicni) subjekt od (kvantnog) objekta, ili pak je ta sveza ipak nesto jaceg metafizickog karaktera, kako to predlažu određene intepretacije, na tragu tradicionalnog um-tijelo dualizma interakcijskog tipa? Ova ce se pitanja sagledati kroz dva moguca pristupa, koji se nazivaju noetickih i poietickim.
Ljudsko bice doživljava sigurnost kada pretpostavlja da posjeduje dovoljno informacija kojima može predvidjeti buducnost, koje se tada ne plasi. Nacini prikupljanja i tumacenja podataka o “stvarnosti” unazad nekog vremena povjerena je “objektivnoj” znanosti. Prateci, međutim, razvojni put znanstvenih koncepata, pokazuje se da je moderna znanost, kao i predmoderno misljenje prije nje, morala izmisljati – a ne otkrivati – teorije, sustave, unutar kojih su prikupljeni podaci dobivali smisao i prediktibilnost. Primjeri tumacenja gravitacije, dvojnog valno-cesticnog karaktera svjetlosti i razlicitih modela atoma zbunjuju citatelja naviknutog na jednoznacna tumacenja koja je stekao tijekom svojeg obrazovanja. Kvantna fizika je ukazala na mnoge misaone probleme, ukljucujuci i cinjenicu da samo istraživanje poremecuje sustav koji se istražuje, dovodeci tako do nacela neodređenosti – zbog perciptivnih karakteristika naseg uma, moguce je opaziti samo ono sto se (pre)poznaje, pa znanost zapravo istražuje samo unutar sebi dostupnih kategorija. Izuzetni pojedinci pak divergentnim misljenjem cine isto sto i umjetnici – mijenjaju perspektivu, revolucioniraju dostupne kategorije i nude novo poimanje svijeta, proizvodeci i vjeru u njih.
Cilj je rada u najosnovnijim crtama ponuditi objasnjenje glavnih otkrica koja su dovela do nastanka kvantne teorije kakvom su je iznijeli Niels Bohr i Werner Heisenberg. Vec je nakon prvih eksperimenata sa svjetloscu bila naceta tema o dvojnom, valno-cesticnom svojstvu zracenja, bitna za razvoj kvantne fizike. Rad se u nastavku bavi razvojem fizike pod utjecajem važnih fizicara poput J. J. Thomsona, Ernesta Rutheforda, Maxa Plancka i Alberta Einsteina kao bi ponudio uvid u paradoksalnost i ocevidnu nepomirljivost suvremenih otkrica na podrucju tadasnje fizike. Kao glavne protagoniste u rjesavanju nastalih problema pamtimo Erwina Schrodingera, Louisa de Broglia te Nielsa Bohra i Wernera Heisenberga. Od spomenutih posljednja su dvojica posebno dragocjena za filozofski interes zbog vlastitih teorijskih osvrta na rezultate eksperimenata tadasnje fizike radi cega je velik dio rada posvecen njihovom tumacenju istih. Ono se konsenzusno naziva Kopenhagenskim tumacenjem kvantne fizike, a zadnji dio rada nastoji dati prikaz njegovih osnovnih principa.